Posrnuli

Mjesečina je virila kroz oblake i obasjavala gustu šumu što se prostirala u beskonačnost, a njegove noge su žurno hitale naprijed zahvaljujući Bogu i na to malo svjetlosti što mu obasjava prepreke na putu. Nije se mogao orijentirati, većina nebeskog svoda je bila u oblacima, ali nije se okretao, kao da je bio gonjen strahovima koji će ga povući nazad ako se samo na tren okrene i prepusti njihovom paralizirajućem utjecaju. Krupne kapi znoja padale su mu sa lica, a dah mu je bio težak, pomislio bi netko, težak kao ta velika sjekira koju vuče za sobom, iako mu se u očima vidjelo da fizički teret nije ono što vuče njegov umoran duh da se barem malo zaustavi i odmori. Bilo je neobično tiho i jedino što ga je slijedio dok je klizio ispod krošnji masivnog drveća su bili samo njegovi koraci i disanje. Na um su mu padale teške stvari, kako ne vidi izlaz iz situacije, kako nema smisla voditi bitku koji ne može pobijediti, kako nema snage za ovo. Nije mogao više. Srušio se na koljena i prevrnuo na bok. Ostao je tako ležati na hladnoj zemlji, ubrzano hvatajući zrak i prateći očima oblake što su se sporo kretali preko tamnog neba. To su mu bili prve sekunde odmora nakon tri dana neprekidnog iscrpljujućeg bijega, kojem se nije nazirao kraj. Oči su mu se sklapale, borio se protiv sna, molio je Boga snage da izvrši svoju misiju, da skine još jedno zrno tereta sa leđa ljudskog roda što se toliko iskrivljuju pod težinom da bi se već odavno slomila da nije bilo njega i ljudi poput njega. Izvršitelja Nauma Gospodnjeg.

U svom tom deliriju čuo je korake. Odjekivali su kroz vlažno zemljano tlo i ispunjavali mu dušu strahom kao da svaki korak potječe od samog Nečastivog. Koraci su stali tik do njega. Pogledao je uvis i vidio prijeteću crnu siluetu što se nadvila nad njim. Oči su mu se mutile, čekale da njegova nemeza zamahne crnom oštricom i otvori zemlju ispod njega. Tišina. Čuo je samo tihe uzdahe siluete i pratio obrise svojim očima. Za nekoliko trenutaka, mistična figura je izvukla velik mač iz korica na leđima, i na veliko čuđenje posrnulog putnika zabila ga u zemlju pored sebe i sjela na pod, tik do njega. Kroz umor i muku začuo je riječi:
Nisam želio postati ovakav. Vi ste me takvim učinili. Vaši hirovi. Vaši grijesi. Vaša oholost. I vi ste samo ljudi. Kažete Bogu ste svom vjerni, ali može vas se zavesti. Nije ni zlo od jučer. A zlo srce najjasnije vidi i najmanje mrvice slabosti što se nalaze u onima što sebe smatraju i prozivaju čista srca. Ne znam zbog kojih me više boli, jeli zbog onih zlih što sve jasno vide ili onih što misle da su čista srca a možeš im zamutiti oči riječima, kao da su riječi ništa drugo nego magla. Zar glupost nije u svoj svojoj veličini, najveća od svih grijeha ljudskih. Bog nas je darovao znanjem i sviješću, a nije nam dao do znanja kakve ćemo stvari činiti zbog vlastite gluposti i kakve će posljedice biti zbog svega toga. I ja sam samo čovjek i Bog mi je dao da mislim, a svojim sam razmišljanjem zaključio da se Bog ne brine za našu glupost i da se mi moramo sami za nju pobrinuti... da se ja moram za nju pobrinuti. Ne misliš li tako Izaslaniče? Gdje je tvoj bog sada? Hoće li ti dati još zrno snage da zamahneš tom sjekirom prema meni? Sumnjaš li sad u svoga boga? Moja snaga ne dolazi od Njega, ali još uvijek nije na izmaku, a pogledaj sebe, kao da si na samrti. Dosađujem li te, Dmitre?

Dmitar je pokušao nešto izustiti, ali riječi nisu htjele izaći iz njegovih usta. Podupro se rukama o tlo u pokušaju da se pridigne, ali i oni su odbili poslušnost. Njegov sugovornik nastavi:
Oprosti ako te dosađujem. Ali nisam pričao sa živim čovjekom već jako, jako dugo. Desilo mi se eto, da su mi riječi bile manje važne, a djela više važna. Jesu li ti rekli ikad kako je sve počelo? Nisu? Baš lijepo, ja ću ti ispričati. Imam vremena na pretek a i baš mi godi da se malo raspričam.
Živio sam, u toj maloj župi na jugozapadu Istre. Sveti Petar nam je bio zaštitnik. Pedesetak ljudi, kuće možeš na prste nabrojati i ta crkvica, na samom rubu župe, odmah do moje kuće. Živio sam sa vrijednom i divnom ženom i dvoje male djece, pokoj im duši. Oba muška. Petar i Marin. Petar je imao pet godina, dvije godine stariji od malog Marina, a trčao je kao vjetar, volio je trčati, goniti našeg crvenog pijetla od jutra do mraka. Morali smo ga vječito loviti i naganjati da bi kokoši imale malo mira. Marin je uvijek oponašao svog brata u svemu, ali još je bio tako malen, sitan, nikad ga nije mogao sustići. Bili su tako dobri. Ponekad pomislim da su se voljeli više nego što smo ih ja i majka voljeli. Druga djeca su se česti znala tući, ali ovi nikad. Kadgod bi se mali Marin spotaknuo o neki kamen i pao, Petar bi brzo dotrčao do njega, pridigao ga i zagrlio. Ta me scena uvijek nasmijala i nekako dirnula. Sad sve to ostavlja samo gorčinu i gnjev u meni.
Ali da ne duljim, vratit ću se na bitno. Život u našem malom mjestu je bio jednostavan. Briga oko polja, briga oko živine, briga oko djece, nedjeljom u crkvu, uvečer malo odmora ili druženja sa prijateljima i tako. Nemamo puno putnika koji prolaze ovuda. Znaju ponekad doći trgovci da prodaju nešto malo robe, ponekad neki svećenici, ali uglavnom, jako malo prometa. Jednog jutra, došao je jedan od vas, smrknuta lica i pomalo umornog pogleda. Nije se moglo mnogo primijetiti ispod kapuljače. Bio je veoma snažne i krupne građe, sigurno ga petorica ne bi mogli svladati da pokušaju. Sa strane mu je visjela sjekira, ista ovakva kakvu ti imaš. Smiješno, ali doimala se kao igračka pored takvog gorostasa. Sjećam se da mu je konj bio malo nervozan. Dojahao je sa svojim smeđim konjem ispred crkve, sišao i bez riječi ušao u crkvu. Nedugo za njim je ušao naš svećenik, ali istog trena izašao i rekao nam da putnik ne želi da ga smetaju. Kako se bližila noć nismo čuli ni glasa iz crkve, sve do sljedećeg jutra, kad je redovnik napokon izišao van, u sam osvit zore. Baš sam izišao iz kuće kad sam ga ugledao. Naš svećenik mu je ubrzo pristupio i kratko su razgovarali. Nisam znao tada o čemu je bila riječ ali po izrazu lica našeg svećenika, nije slutilo na dobro. Krenuo sam svojim poslom, nasjeći malo drva iza kuće, pa da žena stavi kruh pod peku. Baš kad sam završio s time i krenuo u okopavanje vrta ugledao sam onu dvojicu kako pričaju sa mojom djecom koja su se igrala ispred kuće. Prišao sam im, a velečasni me pozdravio. Nije mnogo duljio, upoznao me sa došljakom, ime mu je bilo Mislav, a ovdje je došao po zadatku. Začuo sam kućna vrata iza sebe. To je bila moja žena, priključila se razgovoru. Kad smo svi bili ovdje Mislav je pitao je li itko nedavno bio u selu ili jesmo li možda primijetili išta čudno u blizini. Rekli smo da ne. Otkad znam za sebe, u selu je vladala uobičajena monotonija, u koju bi se povremeno umiješao poneki bablji trač, u pokušaju da i najdosadniji događaj u selu pretvori u skandal. Rekli su da žure i da moraju sa drugim mještanima pričat. Nisam ih htio zadržavati. Kako su odlazili stalno mi se u glavi vrtjelo Mislavovo lice, izgledalo je izmučeno vremenom i izrezbareno iskustvom koje to vrijeme nosi, ali u njemu se odražavala nekakva snaga i želja, koju ne bih pripisao bogu, nego nečem drugom, kao da ju crpi iz neke skrivene namjere. Govorili su mi u selu da sam uvijek znao dobro procijeniti ljude. Ako ništa drugo bar sam najveće babe tračare u selu, pokoj im duši, sprečavao u njihovim pokušajima da još više zakuhaju svoju juhu od izmišljotina i gluparija. I njegove oči. Pristupačne oči kojima ne bi bilo teško vjerovati i povjeriti im se, ali bilo je u njima nešto skriveno, kao i u njegovom licu. Bile su to lukave lisičje oči. Cijeli dan se nisam mogao otrgnuti tom dojmu. Osim toga, zašto uznemirivati sve mještane ispitivanjem o nekoj osobi koja je možda bila tu, kad ovdje svatko zna apsolutno sve što se dešava u selu i teško da će nam neki došljak ili nešto što se događa oko nas promaknuti. Vratio sam se dnevnim dužnostima, noseći taj teret u glavi. Pred večer sam od susjede saznao da će Izvršitelj ostati u selu još nekoliko dana da pripazi malo. Tu noć je sve počelo. Probudila me strka oko dva u noći. Ugledao sam svjetlost izvana i otišao pogledati. Svjetlost je dolazila od baklje što ju je jedan momak držao u ruci. Okolo su se skupljali ljudi i pomalo izlazili iz kuća. Kretali su ka kući na drugom kraju sela. Vidio sam odavde kuću kraj koje su se ljudi skupljali, ispred nje su svijetlile još dvije baklje i mnogo ljudi. I iz ove daljine se čulo naricanje starica i uznemiren razgovor ljudi. Krenuo sam tamo da vidim što se dogodilo. Progurao sam se između ljudi što su stajali u polukrugu pred ulaznim vratima kuće. Ispred njih je bio svećenik i molio, a na samom pragu vrata ležalo je tijelo u lokvi krvi. Bez glave. Umalo da se nisam onesvijestio, ali pribrao sam se i pokušavao shvatiti situaciju. Prepoznao sam tijelo iako mu je nedostajao najvažniji dio. Zvali su je baba Milica, najstarija žena u selu, često bi bez posebnog razloga otišla noću u šetnju selom. Već je jadna pomalo gubila razum. A čini se da se danas našla na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ali ovo nije bila njena kuća. Tu su živjeli mladenci, što su sklopili zavjet jedva par dana od ovog nemilog događaja. Prekoračio sam preko tijela i ušao u kuću. Nitko se drugi nije usudio. Tog trena, bio sam svjedok najužasnijeg prizora što čovjek može zamisliti. Oko kreveta natopljenog krvlju posvuda su ležali ljudski udovi, očima sam uspio nabrojati sedam, a u glavi mi se zavrtjelo i želudac je odbio poslušnost. Povratio sam po podu, na što je Izvršitelj, koji je dotad klečao kraj kreveta i molio skupljenih ruku, okrenuo svoj pogled prema meni.
"Navikneš se s vremenom" rekao je. Pogled mi se vratio na krevet. Dva tijela, samo sa glavama, bez udova, ležala su na krevetu, razjapljenih usta i stravičnog izraza lica, koji je govorio da su umrli od užasa, a ne od smrtnih rana što su im bile nanesene.
"Došao sam prekasno" nastavio je "čuo sam vrisku, ali dok sam dotrčao do kuće, već je sve bilo gotovo. Stajao sam tu gdje i ti sada stojiš. Čuo sam ga iza leđa. U okretu sam zamahnuo sjekirom i otkinuo mu glavu od tijela."
Zbunjeno sam pogledao tijelo starice sa odrubljenom glavom.
"Ali nekako se odvojio. Utvara je uz strašan vrisak otišla u noć i ostavila me sa tijelom ove starice, Bog joj se smilovao duši. Nikad nisam vidio tako nešto. Demon poslan iz samog pakla da opsjeda tijela ljudi i izgradi ih na svoju sliku. To je takva blasfemija. Nisam ni znao da u toj groteski čuči tijelo slabašne starice. Molim te, nemoj pričati nikome o ovome. Ja ću im reći koliko bude potrebno."
Ništa nisam odgovorio. Skupio sam malo hrabrosti i približio se krevetu da bolje promotrim tijela. Iz otvorenih rana više nije curila krv, ali žensko i muško truplo su se razlikovali. Žena je imala masnice na tijelu. Isprva mi nije bilo jasno što to znači, ali za par trenutaka, kad sam bolje pogledao tijelo, stravična istina je izišla na vidjelo. Ona je bila brutalno silovana. Razmijenio sam poglede s Mislavom.
"Znam", rekao je, "jadnica. Zamolio bih te da iziđeš sada. Htio bih završiti molitvu i počistiti ovo."
Otišao sam bez riječi. Razmišljao sam o utvarama, demonima, o Izvršitelju. Slike masakra su mi se vrtjele po glavi. Demon koji opsjeda tijela ljudi i mijenja ih u njegovo obličje. Vratio sam se kući. Žena mi je čvrsto spavala. Nije znala kakve se strahote događaju u našem malom dosadnom mjestu. Reći ću joj sutra kad se probudim. Upalio sam svijeću i zaputio se u podrum. Nismo često ulazili u njega. Tu smo pospremali samo stare stvari koje ne koristimo često. Nakon malo razmicanja paučine, došao sam do stare škrinje u kojoj je bila prepuna raznih stvari. Ostavio sam svijeću na obližnjem stoliću i otvorio škrinju. Ono što sam tražio je definitivno odudaralo od svih ostalih tričarija što su se nalazile unutra. Stajao je unutra naslonjen dijagonalno na rub škrinje, jer ga zbog veličine nije bilo moguće polegnuti u tako malu škrinju. Primio sam kožnate korice objeručke i sa njihovim sadržajem ih izvukao iz škrinje. Smeđe kožnate korice su prekrivale komad čelika veličine jednog i pol metra. Primio sam ga za dršku i izvukao iz korica. Bio je doista velik i trebalo ga je držati sa obje ruke, a svjetlost svijeće se odbijala na njegovoj sjajnoj površini i poigravala po zidovima podruma. Još uvijek je bio onako sjajan i oštar kao i onda kad sam ga prvi put vidio kao dijete u rukama svog oca. Zamahnuo sam par puta. Dobro mi je ležao, kao i prije, u vrijeme kad sam vježbao mačevanje. Spremio sam ga natrag u korice i ponio ga sa sobom u spavaću sobu, nečujno stavio ispod kreveta, te nastavio spavati. Sljedeći dan je protekao veoma čudno. Svećenik i Izvršitelj su išli po kućama i govorili ljudima da noću ostanu u kući, zaključani i da se jave ukoliko ugledaju išta neobično. Dan je protjecao, a ljudi su bili nečujni, držali se za sebe, jedva mi odzdravljali kad bi me vidjeli, a onda žurili nekamo, kao da im je sam vrag za petama. Vidio sam da je Mislav još par puta tog dana razgovarao sa raznim ljudima iz sela, no nisam znao o čemu. Nadao sam se da se stvar neće ponoviti ovu noć. Cijeli dan sam se zlostavljao mislima, o Izvršitelju i o demonu. Vjerovao sam u Boga, ali ovaj njegov službenik, nisam osjećao da je iskren, ali protiv zdravog razuma bi bilo misliti da čovjek može učiniti nešto onako monstruozno. Došla je i ova noć. Nisam mogao oka sklopiti dugo vremena, ležao sam i zurio u strop, povremeno šetao do prozora i gledao u noć. Jedino što sam povremeno čuo vani su bili koraci onog gorostasa što je sa svojom sjekirom patrolirao u mrkloj noći. Uspio sam zaspati negdje oko dva u noći. No sljedeći dan, saznao sam od našeg svećenika da se opet desilo, u kući dvoje ljudi koji su imali kćer od šesnaest godina. Svi troje osakaćeni i ubijeni na isti način. Prvo što mi je palo na pamet je da je i ovu mladu djevojku zadesila ista nesretna sudbina kao i onu od prije. Što se tiče ljudi, situacija se još više pogoršala, gotovo da nikog nisam vidio izvan kuće, osim ako je trebalo nešto raditi, ali i to što su radili bilo je užurbano i bez ikakvih kontakata sa drugima. Unatoč svemu tome, primijetio sam da ih Mislav i dalje posjećuje, no mene je danas zaobišao. Osjetio sam da će se nešto zlo desiti, ali nisam imao pojma. Do noći je sve bilo mirno, čak i previše mirno. Ali te večeri, naše malo mjesto se pretvorilo u pakao. Unatoč svoj toj nesreći, zaspao sam prilično rano pošto prošlu noć nisam dobro spavao. U jednom trenu sam se prenuo iz sna. Otkucavala je ponoć i sve mi se činilo tiho. No uskoro sam začuo korake i vrisku izvana. Izišao sam iz kuće nemajući pojma što se dešava. Prema meni je trčao jedan od susjeda, a iza njega sam čuo buku iz više kuća u selu, a i malo dalje, u tami, ali nisam mogao razaznati što se dešava. A ovaj što je dotrčao, uzdihan prozbori: "Svi su poludjeli. Ubijaju se međusobno."
Nisam mogao vjerovati što sam čuo. Otrčao sam u kuću i uzeo mač ispod kreveta, te jednako hitro izjurio van i krenuo od kuće do kuće da vidim što se dešava. Ovaj momak što je dotrčao do mene je nekamo nestao. Krenuo sam od kuće do kuće ne vjerujući u ono što sam vidio svojim očima. Neki su bili probodeni vilama, nekim noževima, glave razbijene motikama ili čekićima, odrubljene glave, crijeva izvan vlasnika. Kako sam prošao kroz više kuća, u potrazi za nekim tko je možda preživio, no kako nisam ugledao nikog živog, počeo sam razmišljati o tome što se zapravo desilo. Ljudi iz sela su jedni drugima ušli u kuću, napali jedni druge iz nekog razloga, i pobili se. Ali ipak, nemoguće je bilo da baš u apsolutno svakoj kući svi budu mrtvi, muškarac sa nožem nema šanse protiv drugog sa vilama, a ako jedan ubije drugog, tko je onda ubio njega? Očito netko treći, netko tko je išao od kuće do kuće, kao ja tada. Tisuću slika mi je prošlo kroz glavu u tom trenutku, odrubljene glave, velike posjekotine posred prsa na nekim tijelima, to je mogla samo sjekira učiniti, velika sjekira. Trnci su mi prošli kroz cijelo tijelo i promrzao sam u trenu, mislio sam da ću se onesvijestiti. Izvršitelj. On je bio kriv za sve ovo. Otrčao sam kao vjetar prema svojoj kući. Vrata su bila otvorena. Utrčao sam u spavaću sobu i tamo ugledao njega, golog, nad rastrganim tijelom moje žene. Jedva da je uspio okrenuti glavu prema meni, a ja sam već bez razmišljanja isukao mač iz korica i zavitlao ga prema njegovoj glavi. Otkotrljala se u kut sobe, a njegovo tijelo je palo sa moje žene na pod i nastavilo se tamo još neko vrijeme trzati i šikljati krv iz žila na vratu. Gledao sam tupo u ono što je ostalo od moje žene. Nisam mogao vrištati, nisam mogao niti suzu pustiti, osjećao sam samo tupilo, povezano sa osjećajem ljutnje i mržnje. Otišao sam u sobu gdje su spavala djeca. Mislim da sam i prije nego što sam prešao prag znao da su i ona mrtva. Pogledao sam na kratki tren i izišao isto kako sam i ušao. A nakon toga direktno van iz kuće i u nepoznatom smjeru. Šetao sam danima bez prestanka vukući za sobom onaj teški mač pokušavajući dokučiti što se dogodilo. Odgovor je nakon toliko dana fizičke torture bez hrane i vode došao sam od sebe. Izvršitelj, onaj kojeg su svi smatrali čovjekom koji slijedi put Božji je iskoristio Boga i ljudsku glupost, da zadovoljava svoje najniže potrebe. Životinjsku snagu koristi za sakaćenje i silovanje ljudi, a svoju status i pamet koristi da među ljudima stvori zbrku i zavadi ih jedne protiv drugih jer mu dušu ispunjavaju djela počinjena zbog ljudske gluposti i primitivizma, a najdraži okus mu je okus ljudske krvi koja je prolivena od strane drugog čovjeka, zavedene budale koja misli da se postavlja za sebe kad se spušta tako nisko da sakati svoj rod. I onda ti meni Izvršitelju reci zašto postoji takav Bog, koji rijetkima daje znanje, koji oni upotrebljavaju da čine zlo, a drugima izostavlja taj blagoslov, pa negdje u sebi misle da čine dobro, a ne shvaćaju da su samo naivne budale kojima se može manipulirati kao lutkama. Sjećam se kako mi je nakon prvih ubojstava rekao da će on srediti stvar sa seljanima i da ne govorim previše da ih ne uznemirujem. Trebao sam učiniti suprotno, ali tko sam ja bio jadan, da se suprotstavljam božjem čovjeku. A on je šetao od kuće do kuće, pa svojim blagim očima otvarao ljudska srca i u svako srce ubacio sjeme sumnje, na susjeda, na prijatelja, na rođaka. Većini ljudi u tom selu bi bilo dovoljno reći, u toj i toj osobi je demon i oni bi to povjerovali. Pa pridodaš tome još koju riječ podrške, kako ćeš imati velike zasluge kod Boga, ako pripaziš na tu i tu osobu i evo recepta za kaos. Nakon toga je bilo dovoljno ubiti nekoga u selu. I onda bi, na prethodni dogovor sa Izvršiteljem par njih "međusobno okrivljenih" njih otišlo do te kuće da provjere jeli sve uredu, da malo rasterete njegovu patrolu i kad bi se tamo sreli svaki sa svojim oružjem u ruci, započeo bi masakr. Ono što ne bi ubila zamka, ubio bi on u svojoj šetnji selom, usput se smijući u lice priglupom seljanu dok bi mu ovaj sav uzdihan govorio: "Ubio sam demona, ubio sam ga." A znaš li zašto je mene izostavio u svojoj smrtonosnoj slagalici? Htio me sam ubiti. Jer je brzo shvatio da sam pametniji od ostalih. Čak i uz toliko zla počinjenog, trebala mu je još neka trunka zadovoljenja za njegov monstruozni ego. Nakon svega toga, prestao sam štovati tog Boga, kojem se vi ljudi klanjate. Čemu vjerovati u nekoga, tko dopušta da se njegovo ime tako lako iskorištava i pljuje. Jedne večeri, nakon tko zna koliko dana gladovanja, kleknuo sam na tlo, zabio mač čvrsto u zemlju i držeći se desnom rukom za dršku mača, pogleda usmjerenom prema zalazećem suncu, zakleo sam se Sotoni, da ću postati njegov ratnik i ubojica. Da ću ovim mačem uzimati živote i davati mu duše onih ljudi koji svoje vještine zloupotrebljavaju čineći zlo onima koji nisu jednako "blagoslovljeni" ako ćemo to nazvati blagoslovom, mudrošću i snagom. Vidiš Izvršitelju, ja sam isti kao i ti. Mi oboje uništavamo ono što prijeti uništenju ljudskog roda. Jedino što ih ti štitiš od nadnaravnog, a ja ih štitim od njih samih. I od tog dana, od dana moje zakletve, još uvijek nisam ni jeo ni pio. Moja žeđ i glad je sada drukčija. Gladujem za grijesima iz tvoje duše. Ali tebi Dmitre, tebi nisam namijenio smrt. Ima još snage u tebi. Želim te da preneseš moju poruku u Vatikan. Želim da svima kažeš, da dolazim po njih i da nijedna voda nije dovoljno sveta, nijedna ispovijed dovoljno skrušena da ispere crnilo iz duše grešnika. Idem sada, neću te više zamarati svojom pričom. Bilo mi je ugodno razgovarati. Kao što sam već spomenuo, nisam već dugo razgovarao s nikim. Svi oko mene imaju neku čudnu naviku da izgube glavu kad me vide.

Dmitar je čuo korake kako se udaljavaju. Opet je ostao on, hladno tlo i tišina. A u mislima samo crne mrlje iz prošlosti i pitanje kome da bude zahvalan na tome što je još uvijek živ. Bogu ili Vragu?



Naručite roman

Superknjižara: Izvršitelji nauma Gospodnjeg

Narudžbe na: darko@mentor.hr, ili online:

Prodajna mjesta

  • Profil megastore (Zagreb)
  • More comics (Zagreb)
  • Superknjižara (Zagreb)
  • VBZ (Rijeka)

Kalendar promocija

  • 15.12.2007. Rijeka, mala dvorana "Filodrammatice"
  • 16.06.2007. Kringa, caffe bar "Vampir"
  • 02.06.2007. Maribor, galerija "Kulturni Inkubator"
  • 10.05.2007. Zagreb, Profil megastore
  • 21.04.2007. Zagreb, SFeraKon
Novosti | Sadržaj | O autoru | Multimedija | Fan fiction | Mediji | Linkovi | Impressum | Vrh stranice
Izdavanje knjige financijski je pomogao Odjel za kulturu grada Rijeke